Kako prilagodljivo učenje funkcioniše u praksi

Sistem počinje privremenom mapom

Učenik počinje s ciljem, kao što je razumijevanje uvodne biohemije, priprema za kurs kalkulusa ili popravljanje slabog preduslova. Robotutor taj cilj pretvara u početni plan sastavljen od pojmova i odnosa. Plan je hipoteza o korisnom putu, a ne obećanje da je svaki pojam ispravno poredan već pri prvom pokušaju.

Odnosi preduslova su važni jer pogrešan odgovor može proisteći iz aktuelne teme ili iz osnove koja nedostaje. Miješanje kompetitivne i nekompetitivne inhibicije, na primjer, može odražavati slabo razumijevanje vezivanja enzima, tumačenja grafikona ili razlike između afiniteta i maksimalne brzine reakcije. Koristan sistem mora biti u stanju da se pomjeri u stranu ili unazad, a ne da samo služi sljedeću stavku iz fiksnog poglavlja.

Jedan odgovor postaje nekoliko vrsta dokaza

Konačni odgovor je samo jedan signal. Objašnjenje, pouzdanje, rječnik, koraci računanja i reakcija na dodatna pitanja mogu otkriti razumije li učenik mehanizam ili je prepoznao poznatu frazu. Pouzdan tačan odgovor s koherentnim objašnjenjem ne bi se trebao tretirati isto kao tačan pogodak.

Robotutor koristi te dokaze za ažuriranje promjenjive procjene razumijevanja. Procjena treba postajati sigurnija kroz ponovljena, raznolika pokazivanja, a ne nakon jednog uspjeha. Kada je odgovor dvosmislen, sigurniji sljedeći potez često je dijagnostičko pitanje koje razdvaja dva vjerodostojna tumačenja.

• Tačnost: je li zaključak bio potkrijepljen?
• Zaključivanje: jesu li bili prisutni potrebni koraci ili uzročne veze?
• Pouzdanje: je li sigurnost odgovarala kvalitetu objašnjenja?
• Prenošenje: može li učenik primijeniti ideju kada se površinski detalji promijene?
• Svježina: je li pojam ostao dostupan u sjećanju nakon što je prošlo vrijeme?

Razrađen primjer: fotosinteza

Pretpostavimo da učenik kaže da biljka bez ugljik-dioksida ne može vršiti fotosintezu jer se svjetlost ne može apsorbirati. Odgovor dolazi do tačnog ukupnog ishoda, ali neuspjeh pripisuje pogrešnom mehanizmu. Binarni ocjenjivač bi ga mogao označiti kao pogrešan i otići dalje. Prilagodljivi tutor treba uočiti da je učenik pomiješao svjetlosne reakcije s fiksacijom ugljika.

Produktivno daljnje pitanje nije još jedno pitanje o definiciji. Može pitati koje reakcije mogu nakratko nastaviti pri jakom svjetlu, šta ugljik-dioksid doprinosi Calvinovom ciklusu i zašto sami ATP i NADPH ne mogu osigurati ugljik za šećer. Cilj je otkriti granicu između dva povezana procesa. Ako učenik zatim objasni to razdvajanje u izmijenjenom scenariju, sistem ima bolji dokaz nego iz prvog odgovora.

Koristite povratnu informaciju kao dijagnozu, a ne kao presudu

Nakon svake sesije zabilježite jedan obrazac ponavljajuće greške umjesto da prikupljate svaku ispravku. Primjeri uključuju preskakanje pretvaranja jedinica, izjednačavanje korelacije s uzročnošću ili navođenje pravila bez primjene njegovih uslova. Povežite obrazac s jednom radnjom koja se može provjeriti u sljedećoj sesiji.

Vratite se istom pojmu nakon odgode i u drugačijem obliku. Zadatak povezivanja može provjeriti razlike, kratko objašnjenje može provjeriti uzročnu strukturu, a pitanje primjene može provjeriti prenošenje znanja. Ponavljanje je korisno kada učenik mora dozvati i ponovo izgraditi ideju; ponavljanje iste formulacije može stvoriti poznatost bez trajnog razumijevanja.

• Imenujte pogrešnu predstavu jednostavnim jezikom.
• Odaberite jedan korektivni prikaz ili primjer.
• Provjerite ponovo u roku od jednog ili dva dana, a zatim opet nakon dužeg razmaka.
• Obratite se nastavniku ili primarnom izvoru kada povratna informacija ostane nedosljedna.

Šta može poći po zlu

Prilagodljivo ponašanje može zakazati kada je pitanje nejasno, kada model pogrešno pročita valjano objašnjenje, kada je graf pojmova nepotpun ili kada je cilj učenika preširok. Sistem koji se samouvjereno prilagođava na osnovu loših dokaza može proizvesti lošiji put od fiksnog radnog lista. Zato su važne kontrole povratnih informacija, sačuvana pitanja, ponovljive evaluacije i vidljiva ograničenja.

Učenici trebaju osporiti povratnu informaciju koja je u sukobu s pouzdanim materijalima kursa i ne smiju procjenu usvojenosti smatrati zvaničnom ocjenom. Nastavnici trebaju koristiti signale da oblikuju hipotezu o prazninama, a zatim je potvrditi razgovorom ili dodatnim radom prije donošenja posljedične odluke.