Kako prilagodljivo učenje funkcionira u praksi

Sustav počinje s privremenom kartom

Učenik započinje ciljem poput razumijevanja uvodne biokemije, pripreme za kolegij matematičke analize ili popravljanja slabog preduvjeta. Robotutor taj cilj pretvara u početni plan sastavljen od pojmova i odnosa. Plan je hipoteza o korisnom putu, a ne obećanje da je svaki pojam već pri prvom pokušaju ispravno poredan.

Odnosi preduvjeta važni su jer pogrešan odgovor može proizaći iz trenutačne teme ili iz temelja koji nedostaje. Miješanje kompetitivne i nekompetitivne inhibicije, primjerice, može odražavati slabo razumijevanje vezanja enzima, tumačenja grafova ili razlike između afiniteta i maksimalne brzine reakcije. Koristan sustav mora se moći pomaknuti u stranu ili unatrag, a ne samo poslužiti sljedeću stavku u fiksnom poglavlju.

Jedan odgovor postaje nekoliko vrsta dokaza

Konačni odgovor samo je jedan signal. Objašnjenje, pouzdanost, rječnik, koraci izračuna i reakcija na dodatna pitanja mogu otkriti razumije li učenik mehanizam ili je prepoznao poznatu frazu. Pouzdan točan odgovor s koherentnim objašnjenjem ne treba tretirati jednako kao točan pogodak.

Robotutor koristi te dokaze za ažuriranje promjenjive procjene razumijevanja. Procjena bi trebala postajati sigurnijom kroz ponovljene, raznolike demonstracije, a ne nakon jednog uspjeha. Kada je odgovor dvosmislen, sigurniji sljedeći potez često je dijagnostičko pitanje koje razdvaja dva vjerojatna tumačenja.

• Točnost: je li zaključak bio potkrijepljen?
• Obrazloženje: jesu li bili prisutni potrebni koraci ili uzročne veze?
• Pouzdanost: je li sigurnost odgovarala kvaliteti objašnjenja?
• Prijenos: može li učenik upotrijebiti ideju kada se površinski detalji promijene?
• Svježina: je li pojam ostao dohvatljiv nakon što je prošlo vrijeme?

Riješeni primjer: fotosinteza

Pretpostavimo da učenik kaže da biljka bez ugljikova dioksida ne može provoditi fotosintezu jer se svjetlost ne može apsorbirati. Odgovor dolazi do točnog ukupnog ishoda, ali neuspjeh pripisuje pogrešnom mehanizmu. Binarni ocjenjivač mogao bi ga označiti netočnim i nastaviti dalje. Prilagodljivi tutor trebao bi prepoznati da je učenik pomiješao svjetlosne reakcije s fiksacijom ugljika.

Produktivno dodatno pitanje nije još jedno pitanje o definiciji. Moglo bi pitati koje reakcije mogu nakratko nastaviti na jakom svjetlu, što ugljikov dioksid doprinosi Calvinovu ciklusu i zašto sami ATP i NADPH ne mogu osigurati ugljik za šećer. Cilj je razotkriti granicu između dvaju povezanih procesa. Ako učenik potom objasni to razdvajanje u izmijenjenom scenariju, sustav ima bolje dokaze nego što ih je imao iz prvog odgovora.

Koristite povratnu informaciju kao dijagnostiku, a ne kao presudu

Nakon svake sesije zabilježite jedan ponavljajući obrazac pogrešaka umjesto da skupljate svaki ispravak. Primjeri uključuju preskakanje pretvorbe mjernih jedinica, izjednačavanje korelacije s uzročnošću ili navođenje pravila bez primjene njegovih uvjeta. Uz obrazac povežite jednu radnju koja se može provjeriti u sljedećoj sesiji.

Vratite se istom pojmu nakon odmaka i u drugom obliku. Zadatak povezivanja može provjeriti razlike, kratko objašnjenje može provjeriti uzročnu strukturu, a pitanje primjene može provjeriti prijenos. Ponavljanje je korisno kada učenik mora dohvatiti i ponovno izgraditi ideju; ponavljanje iste formulacije može stvoriti poznatost bez trajnog razumijevanja.

• Pogrešno shvaćanje imenujte jednostavnim jezikom.
• Odaberite jedan korektivni prikaz ili primjer.
• Ponovno provjerite unutar jednog ili dva dana, a zatim opet nakon duljeg razmaka.
• Obratite se nastavniku ili primarnom izvoru kada povratna informacija ostane nedosljedna.

Što može poći po zlu

Prilagodljivo ponašanje može zakazati kada je pitanje nejasno, model pogrešno pročita valjano objašnjenje, graf pojmova je nepotpun ili je cilj učenika preširok. Sustav koji se samouvjereno prilagođava na temelju loših dokaza može proizvesti lošiji put od fiksnog radnog lista. Zato su važni kontrole povratnih informacija, spremljena pitanja, reproducibilne evaluacije i vidljiva ograničenja.

Učenici bi trebali osporiti povratnu informaciju koja je u sukobu s pouzdanim materijalima kolegija i ne bi smjeli procjenu ovladanosti smatrati službenom ocjenom. Nastavnici bi signale trebali koristiti za oblikovanje hipoteze o prazninama, a zatim je potvrditi razgovorom ili dodatnim radom prije donošenja odluke s posljedicama.